Živimo u vremenu kada je miopija postala globalni problem i proglašena epidemijom.
Godine 2000. između 22 i 23 % globalne populacije bilo je kratkovidno, a do 2010. ta brojka narasla je na 28 %. Predviđanja govore da će do 2050. ova brojka porasti na 50 %, a prema nekim studijama čak i na 61 %.
Koji su simptomi i kako ih prepoznati?
Miopiju nije uvijek lako primijetiti kod manje djece, jer je vid na blizinu očuvan. Ono što najčešće primijete roditelji ili tete u vrtiću jest da se kratkovidna djeca približavaju onome što gledaju, igračkama, knjigama, televiziji ili digitalnim uređajima. Pozitivna strana ove adaptivne metode jest to što se kod jednakostrane miopije rijetko razvija slabovidnost. Budući da znakovi miopije nisu uvijek očiti, nužni su nacionalni godišnji skriningi u vrtićima i školama, kao i podizanje svijesti kod roditelja, nastavnika i učitelja. Osim približavanja izvorima slike, još jedan uočljiv znak kratkovidnosti jest škiljenje, zatvaranje vjeđnog rasporka radi sužavanja otvora kroz koji prolazi vidni podražaj, čime se smanjuje sferna aberacija. Relativno često prisutna je i fotofobija, odnosno osjetljivost na svjetlost.
Koji foktori utiču na razvoj miopije?
Donedavno se najveća pažnja pridavala genetskim utjecajima na razvoj miopije. Danas znamo da genetska opterećenost oba roditelja nosi 35 do 50 % rizika da će dijete razviti kratkovidnost, dok mnogo veći udio rizika proizlazi iz današnjih stilova života. Budući da su ti stilovi života promjenjivi, pravovremena dijagnostika miopije može značajno usporiti njezinu progresiju. Danas provodimo opsežnija mjerenja i koristimo prediktivne algoritme kako bismo korelirali dužinu oka s dobi djeteta i visinom dioptrije. Na taj način možemo savjetovati roditelje o potrebi promjene životnih i radnih navika djece i adolescenata radi usporavanja razvoja miopije.
Sa kojim komplikacijama je povezana miopija?
Visoka miopija povezana je s nekoliko ozbiljnih komplikacija koje mogu dovesti do znatnog gubitka vida.
Najteže komplikacije, koje se mogu javiti pri dioptriji većoj od -6 ili -7, uključuju ablaciju mrežnice, glaukom i degeneraciju žute pjege, centra za vid. Svako povećanje dioptrije od jedne do tri jedinice nosi trostruki porast rizika za ablaciju mrežnice, dvostruki za glaukom, te dvostruki do trostruki rizik za degeneraciju makule na svakih dodatnih tri dioptrije. Visoku miopiju teže je korigirati laserskim zahvatom, a nosi i veći rizik tijekom operacija zamjene leće i katarakte. Osobe s visokom miopijom ovise o optičkim pomagalima, što može ograničiti izbor zanimanja, bavljenje sportom i svakodnevne aktivnosti.
Kako se miopija može spriječiti ili usporiti?
S obzirom na sve više dostupnih informacija u stručnoj literaturi o uzrocima rasta miopije, danas znamo da pravovremenom reakcijom možemo spriječiti ili usporiti njezino napredovanje. Prvi korak u terapiji jest redoviti i pravodobni liječnički pregled. Ako liječnik ili optometrist utvrdi rizik od progresije miopije, propisuju se optička pomagala, naočale ili kontaktne leće koje usporavaju njezin rast. Takva stakla sadrže miopski periferni defokus, koji stvara sliku ispred, a ne iza oka, čime se smanjuje poticaj središnjeg živčanog sustava da “dohvati” sliku, što bi inače dovelo do daljnjeg izduživanja oka.
Postoji i više vrsta kontaktnih leća koje djeluju na sličnom principu, uključujući i ortokeratološke leće koje se nose samo noću. Uspjeh u kontroli rasta miopije postignut je i primjenom atropinskih kapi niske koncentracije, a prvi put su odobrene i FDA 0,1 % atropinske kapi za ovu svrhu.
Osim navedenih terapijskih metoda, ključno je educirati roditelje i djecu o promjenama životnih navika, smanjenje upotrebe digitalnih uređaja, održavanje udaljenosti od minimalno 40 cm između očiju i ekrana ili knjige, svakodnevni boravak na otvorenom od barem 2 sata, izbjegavanje rada na ekranima u mračnim prostorijama te rad u što bolje osvijetljenom prostoru.
Detaljnim pregledom specijalista oftalmologa i optometrista, na temelju dobi djeteta, visine dioptrije, aksijalne duljine oka i genetske predispozicije, moguće je izraditi prediktivni model razvoja kratkovidnosti te educirati roditelje i djecu o najboljim metodama usporavanja njezina napredovanja.
